REUMATOIDNI ARTRITIS
Prva izdvajanja reumatoidnog artritisa u poseban patološki entitet pojavljuje se u medicinskoj literaturi u XVIII vijeku. Garrod (1859) je prvi upotrebio naziv ”reumatoidni artritis” termin koji se održao do danas. Waaler-ovo otkriće IgM reumatoidnog faktora, prvog imunološkog markera, u krvi ovih bolesnika 1940. godine bilo je otkriće koje je olakšalo razlikovanje reumatoidnog artritisa od drugih oblika hronične upale zglobova.

ACR kriterijumi (American College of Rheumatology) (Arnett i sard. 1988). :
1. Jutarnja ukočenost duža od jednog sata više od šest nedelja,
2. Artritis bar tri grupe zglobova sa mekotkivnim otokom ili eksudacijom duže od šest nedelja,
3. Artritis zglobova šake, ručja, metakarpofalngealnih (MCP), proksimalnih interfalangealnih (PIP) zglobova duže od šest nedelja,
4. Simetrični artritis bar jedne grupe zglobova duže od šest nedelja,
5. Reumatoidni čvorići verificirani od strane ljekara,
6. Reumatoidni faktor (RF) u serumu,
7. Radiografske promjene tipične za RA

RA
je hronična, inflamacijska, sistemska bolest čije su glavne kliničke manifestacije poliartikularni, perzistentni, simetrični i progresivni sinovitis koji tokom vremena dovodi do ireverzibilnog anatomskog oštećenja zglobova, nastanka deformacija, ankiloza i teškog invaliditeta bolesnika.
Prema definiciji RA spada u sistemska oboljenja pa su česte i vanzglobne manifestacije (vaskulitis, serositis, reumatoidni čvorići, limfadenopatija, amiloidoza) i promjene na drugima organima koje su sastavni dio oboljenja. Sistemske manifestacije u

Najčešći tipičan početak RA je postepen, sa razvojem simptoma u toku nekoliko nedelja. Postepeno se javlja bol, ukočenost i otok malih sitnih zglobova šaka i stopala, najčešće u žena srednje životne dobi. Naravno ovo je jedan od mogućih početaka bolesti. U oko 10% bolesnika palindromski reumatizam prethodi mjesecima ili godinama početku hroničnog oboljenja. Takođe je moguć i akutni poliartikularni početak u toku nekoliko dana, dok je akutni monartikularni izuzetno rijedak. Najčešće su prvo zahvaćeni zglobovi na prstima šaka (40%), stopala (20%), ramena (20%) i ručja (15%). Poliartikularni sinovitis malih zglobova šaka i stopala sa simetričnom lokalizacijom uz poštedu distalnih interfalangelanih zglobova je najtipičnija pojedinačna odlika RA. Zglobne manifestacije RA se mogu podijeliti u dvije grupe, reverzibilne simptome i znake i ireverzibilne u koje spadaju strukturalna oštećenja izazvana sinovitisom. Jutarnja ukočenost koja traje preko 60 minuta je važan simptom za postavljanje dijagnoze. Dužina jutarnje ukočenosti zavisi od stepena sinovijske inflamacije i isčezava u ranoj fazi remisije. Jutarnja ukočenost je izazvana edemom sinovije i periartikularnih struktura. Ovaj parametar je važan kako za praćenje kliničkog toka tako i procjene stepena aktivnosti bolesti.
RA u većine oboljelih ima izrazito progresivan tok, nastaju teška oštećenja lokomotornog aparata s deformacijama zglobova i propadanjem mišića, što znatno može ne samo umanjiti radnu sposobnost nego i sposobnost bolesnika za obavljane osnovnih svakodnevnih aktivnosti, razvija se teška invalidnost i ovisnost o pomoći druge osobe. Epidemiološka istraživanja su pokazala da pojava bolesti nema sezonski karakter, ne zavisi od geografske širine i klime, i nije povezana sa njima. Krajem pedesetih godina zabilježeno je da svaki sedmi bolesnik, koji se prvi put javi liječniku primarne zdravstvene zaštite, dolazi zbog oboljenja lokomotornog aparata. Danas se prema podacima zdravstveno invalidskog osiguranja zna da bolesti lokomotornog aparata zauzimaju gotovo 10% svih prvih pregleda i da u ukupnom broju izgubljenih radnih dana čine 9%, zbog čega su na prvom ili drugom mjestu kao uzrok izostanka sa posla, a na prvom mjestu kao uzrok fizičke invalidnosti. S druge strane, prema podacima o uzroku smrtnosti, ove bolesti zauzimaju minimalan procenat. Mala smrtnost, a dugotrajno bolovanje i znatna invalidnost daju ovoj bolesti izraziti pečat socijalno-medicinskog problema. Odnos oboljelih prema polu ide u korist ženskog pola i iznosi 1:3. Incidenca reumatoidnog artritisa ispitivana na Anglo-Saksonskoj populaciji iznosi 20-300 oboljelih na 100 000 stanovnika na godinu, dok prevalenca rađena u SAD i Europi uglavnom u industrijskim ruralnim područjima iznosi 0,3% do 1% (Goronzy i sar. 1997). Incidenca reumatoidnog artritisa raste sa godinama starosti do sedme descenije, a najčešća pojava je između četvrte i šeste. Mortalitet bolesnika sa reumatoidnim artritisom saglasno većini studija je povećan u odnosu na opštu populaciju. Prema podacima dužina života u ovoj bolesti za muškarce je smanjena oko sedam godina, a za žene oko tri godine.

Reumatoidni artritis liječi se lijekovima i promjenom načina života. Za uklanjanje boli i usporenje progresije oboljenja koriste se mnogi preparati, ali još nema specifične uzročne terapije. Cilj većine terapija lijekovima je dugoročno smanjenje upalnog procesa, sprečavanje oštećenja kostiju i ligamenata zglobova, očuvanje pokretljivosti.
U početku se obično primjenjuju nesteroidni antiinflamatorni lijekovi (NSAIDs) koji smanjivanjem upale ublažavaju bolove. Tradicionalno se u terapiji drugog reda koriste antireumatici, i to tzv. antireumatici polaganog djelovanja (DMARD). Oni su učinkovitiji od NSAIDs i mogu dugoročno poboljšati tjelesne funkcije. Neki najčešće propisivani antireumatici su hidroksiklorokin, soli zlata i sulfasalazin.
Neki stručnjaci preporučaju da pacijenti s umjerenim do teškim RA odmah započnu terapiju s antireumaticima, sa ili bez NSAIDs. Kortikosteroidi smanjuju upalu i usporavaju oštećenja zglobova. Ostali lijekovi koji se koriste su imunosupresivi i blokatori faktora tumorske nekroze (TNF). U zadnjih nekoliko godina dolazi do razvoja „bioloških“ lijekova usmjerenih na upalne reakcije u reumatoidnom artritisu. Pojava bioloških lijekova predstavlja velik napredak u liječenju reumatoidnog artritisa.